Ž i v o t o p i s



Email: Oroz Zoran

Zoran Oroz,
je rođen 1953. godine u Gojevičima, opčina Fojnica (BiH), u obitelji s petero muške djece. Osnovnu je školu završio u rodnom mjestu, Učiteljsku školu u Sarajevu, a ekonomski fakultet u Subotici.

Puno je čitao od rane mladosti pa se još kao učenik osnovne škole isticao radom u literarnim i dramskim sekcijama. U sarajevskim je Malim novinama, listu za djecu i mladež, kao desetogodišnjak objavio svoj prvi literarni rad. Ljubav prema knjizi i književnosti je nastavio i u Ućiteljskoj školi gdje je također puno radio u literarnim sekcijama. Nakon završene je učiteljske škole upisao književnost i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, ali je studij nakon dvije godine prekinuo zbog poziva na odsluženje vojnog roka. 

Po odsluženju vojnoga roka se zbog poteškoča u kojima se zatekla njegova obitelj morao zaposliti, a uskoro je i zasnovao vlastitu obitelj, pa je potpuno morao prekinuti studij.

Oženio se 1975. godine kolegicom iz škole i s posla, učiteljicom, s kojom ima tri sina. 

Početkom osamdesetih je godina, nakon što je završio Višu školu za organizaciju rada, prešao raditi u opčinsku upravu gdje je obavljao više dužnosti, a nekoliko godina poslije, kada je završio Ekonomski fakultet, radio je u Vladi republike BiH kao financijski inspektor. Pred sami je rat kraæe vrijeme radio u Privredno banci Sarajevo kao ravnatelj poslovnice u Fojnici. 

U vrijeme okupacije Sarajeva zatekao se u njemu i tu proveo neko vrijeme. O tome je nešto napisao u svome drugom objavljenom romanu Sarajevo mora umrijeti. Od 1991. do kraja 1993. godine sudjeluje u Domovinskom ratu kao pripadnik Hrvatskog vijeæa obrane kada je teže ranjen na bojišnici u središnjoj Bosni. Lijeèen je u Splitu, Veloj Luci, Neumu, Rijeci i Zagrebu kao i u inozemstvu: u Beču i Ulmu. 

Od 1995. do početka 1999. godine s obitelji boravi u izbjeglištvu, u Njemačkoj, nakon ćega se nastanjuje u Zagrebu, gdje i danas živi. Krajem 1999. godine je umirovljen kao ratni vojni invalid.

Najstariji mu je sin student četvrte godine Filozofskog fakulteta u Zagrebu, drugi je upisao drugu godinu Elektroi-tehničkog fakulteta, a treči je sedmi razred osnovne škole. 

Zoran Oroz je dosad objavio više novinskih èlanaka te dva romana, a ozbiljnije se poèeo baviti pisanjem sredinom devedesetih godina. Prvi njegov roman pod nazivom Pilana, koji je objavljen 1999. godine, opisuje život ljudi u središnjoj Bosni, u prvoj polovici dvadesetoga stoljeæa. Glavni junak romana Mlinar u teškim vremenima neimaštine i oskudice u poèetku se skoro sam brine za mnogobrojnu braæu, sestre i roditelje, a kasnije za vlastitu obitelj sa trinaestero nejake djece. U središtu radnje je pilana koju je Mlinar uz pomoć brače sam i projektirao i sagradio. Sam je njome upravljao i zaposlio mnoge ljude iz svoga kraja koji su od pilane živjeli. Početkom drugoga svjetskoga rata krače vrijeme boravi na bojištima u istočnoj Bosnu, a po povratku ponovo pilanu stavlja u pogon. Po završetku rata državnim dekretom o nacionalizaciji imovine pilana mu biva oduzeta. U njoj su radili njegovi rođaci i najstariji sin. Na kraju će pilana izgorjeti.

Drugi roman Sarajevo mora umrijeti, objavljen 2000. godine bavi se ratnim stradanjima u Sarajevu i okolici. Glavni se dio radnje dešava na jednoj deseto katnici u sarajevskom naselju Marijin Dvor, gdje se sastaju tri prijatelja iz školskih dana, a nakon izvjesnog boravka u razlièitim nacionalnim vojskama. Osim sučeljavanja njihovih različitih ideologija pisac razrađuje višednevnu borbu za spašavanje prijatelja sa visoke zgrade kada se poćela zbog raketiranja rušiti. U teškoj borbi za spas sva tri će aktera poginuti.


KRATAK SADRŽAJ ROMANA   

PLJAČKA U PREDGRAĐU - KRATAK SADRŽAJ
 
Glavni junaci romana su dvanaestogodišnjaci Viktor i Alojz, stanovnici zagrebačkoga predgrađa Duga Greda, koje u igri, u parku, nadomak jednoga šumarka prekide dolazak dvojice pljačkaša (Debeli i Crni) koji, misleći da su sami, ispričaše svoje dojmove iz tek obavljene pljačke u dugogredskoj crkvi. Viktor im je uspio vidjeti automobil kojim su odjurili k gradu. O pljački su otišli izvijestiti zapovjednika mjesne policije Branka, Viktorova oca, ali u Brankovu uredu su zatekli novog zapovjednika, Fabijana, koji je zbog iznenadne odsutnosti zamjenjivao Viktorova oca. S njim je bio još jedan čovjek, koga je Viktor odmah prepoznao – Debeli, jedan od pljačkaša. Djeca su se snašla i rekla da traže Viktorova oca zbog privatnih stvari. Prisustvo Debeloga u očevu uredu je odmah Viktoru bilo sumnjivo zato se s Alojzom dogovorio da o pljačke ne govore nikome dok se Branko ne vrati sa službenoga odsustva. 
Drugi susret dječaka i lopova je bio u središtu naselja, ispred slastičarnice Jagoda, a treći za vrijeme druge pljačke mjesne crkve, kada su pljačkaši iskoristili odsustvo svećenika koji su obavljali misu na gradskome groblju u povodu Dana mrtvih. Tom je prigodom Viktor uspio ispuhati gume na pljačkaševim vozilu pa su Debeli i Crni morali u grad otići pješice i gradskim prijevozom. Tom prilikom se Viktor oči u oči susreo s lopovom Debelim. 
U međuvremenu se u Dugoj Gredi počela graditi nova crkva za koju je skupljan novac. Župnik se zbog pljačke crkve nije usudio novac čuvati u crkvi pa ga je u dogovoru s gradonačelnikom, policijskim zapovjednikom Fabijanom i bankarom povjerio na čuvanje u mjesnu banku. Fabijan je izvijestio bandite o tome pa su oni izvršili sve pripreme za pljačku banke. Međutim, djeca se uspijevaju domoći njihova plana pa se novac sklanja u drugu banku, a gradske vlasti pripremaju klopku za pljačkaše. 
I dok policija očekuje kradljivce u mjesnoj banci oni pljačkaju tu drugu banku u kojoj je sklonjen novac, jer im je Fabijan (koji je brat od Debeloga) dojavio plan gradskih vlasti. 
Djeca će se još dvaput sresti s Debelim, jedan put za vrijeme treninga, na nogometnom igralištu, a drugi put u Prepuštevcu, naselju kraj Kašine dok je Viktorova obitelj, koristeći kratki Brankov dolazak kući, prisustvovala svečanosti u čast krštenja vina. Debeli je tom prilikom pokušao uhvatiti Viktora, ali se ovaj u posljednjem času uspio spasiti bježanjem kroz uski prozor WC-a, kroz koji se nije mogao provući Debeli. 
Za vrijeme Brankova boravka kući Viktor je ocu iznio sumnju o upletenosti njegova zamjenika Fabijana u pljačku crkve i banke što je otac izričito opovrgao. 
Za vrijeme jedne važne nogometne utakmice na Dinamovu stadionu pljačkaši su uspjeli oteti Viktora i zatočiti ga u jednom napuštenom objektu, na Sljemenu, gdje se o njemu skrbila stara teta Kata, pomajka Debeloga. 
Prilikom slavlja Božićnoga slavlja Viktor je od pljačkaša saznao plan pljačke najveće zagrebačke banke. 
Viktor će zapaliti kuću i tako se uspije osloboditi zatočeništva tetke Kate, ali sa toga mjesta neće moći otići jer je objekt ograđen visokom ogradom, a teren zasut velikim snijegom. Pri tome se Viktor mobitelom javlja ocu i saopćava mu plan pljačke banke. Viktor je opet kod lopova koji ga prevoze na drugo mjesto zajedno s tetkom Katom. 
U međuvremenu Branko priprema doček pljačkašima banke. 
Pljačka je uspjela i lopovi pripremaju bijeg u inozemstvo. Na mjestu sastajanja izvršitelja pljačke policija im priprema doček. U hvatanju zločinaca dječaci Viktor i Alojz imaju veoma važnu ulogu.   
Lopovi Debeli i Crni su izvršitelji zločinačkih radnji, a njihovu šefu, Braci, dano je značajno mjesto u romanu. Policajac Fabijan je također razotkriven.


SARAJEVO MORA UMRIJETI - KRATAK SADRŽAJ  
U ratom opustošenom i okruženom Sarajevu, nakon što nešto više od godinu dana provedu u različitim nacionalnim vojskama, sreću se trojica kolega, pripadnika različitih nacionalnih skupina (Hrvat, Srbin, Musliman-Bošnjak). Oni su zajedno u Sarajevu godinama studirali i radili, dijelili dobro i zlo. Na samome početku se trilerskim manirom obrađuje ulazak glavnoga junaka Mladena (Hrvat) u Sarajevo i njegov susret sa kolegama Bracom (Bošnjak) I Draganom (Srbin) koji ga kroz kišu projektila odvode u Bracin stan, na desetom katu jednoga nebodera u sarajevskom elitnom naselju Marijin Dvor.Pri prvom se susretu Mladen i Dragan sukobljavaju. Mladen postaje glasnogovornikom hrvatske, a Dragan srpske politike. Braco se u početku ne izjašnjava, ali strogo osuđuje njihova stajališta. U Mladenovim i Draganovim prepirkama i svađama bit će izrečena, u Bracinoj odsutnosti, i sintagma Sarajevo mora umrijeti po kojoj je roman i dobio ime. Dragan smatra da treba Sarajevo uništiti u čemu ga Mladen ne podržava, ali se slaže s njegovom konstatacijom da grad iz dana u dan sve više postaje muslimansko središte. Dragan će se više puta nekontrolirano o tendencioznosti islamiziranja Sarajeva pa i cijele BiH, u početku, a kasnije i cijele Europe pa i svijeta, izjasniti i pred Bracom koji će to uvijek nastojati demantirati.
Kolege će u stanu na desetom katu ostati puno dulje već su planirali, jer će se ubrzo srušiti stube, a kasnije i cijela zgrada. Samo će ostati njihov stan na vrhu zgrade. Već će pri prvome obrušavanju teška betonska greda prikovati Dragana za pod gdje će ostati do svoga kraja. Mladen i Braco će stoga početi s bespoštednom borbom za spas. Pokušat će se konopcima spustiti na kat ispod njih.
U vremenu kada su zbog intenzivnog granatiranja zgrade morali mirovati ležeći satima na podu Dragan je pripovijedao o svojoj tragediji na jajačkom ratištu kada su srpske postrojbe vodile borbe protiv muslimanske i hrvatske vojske, o svome zarobljavanju na položajima na Trebeviću, brdu iznad Sarajeva, kada je izgubio cijeli vod suboraca. Pripovijedao je i Braco o obrazovanju prvih oslobodilačkih postrojbi u Sarajevu, o otpremanju židovskim konvojem svoje obitelji u Njemačku. Mladen je pričao o stvaranju prvih postrojbi hrvatske garde u središnjoj Bosni, o stvaranju vlasti Hrvatskoga vijeća obrane.
Na raspolaganju su imali jedan tranzistor sa starim još neistrošenim baterijama tako da su imali i neke informacije s ratišta. Ali i kod slušanja radija nastala je svađa: Mladen je htio poslušati Hrvatski radio, Braco Radio Sarajevo, a Dragan Srpski radio.
Prvo će poginuti Dragan. Bit će tada opisano prisjećanje Mladenova prvoga susreta s Draganom pri dolasku u srednjoškolski učenički dom. Braco i Mladen će pronaći Draganovo pismo i tužno pismo njegove kćerke iz Beograda. Drugi po redu će poginuti Braco. Njegova pogibija kod Mladena stvara šok. On se prisjeća dana zajedno provedenih s njime za vrijeme studiranja… U naletima različita raspoloženja zapada u agoniju bezizlazne situacije i očajničke želje za izlaz iz nje. U nastupima razumna stanja pravi uže od raspoloživa materijala (plahte, kablovi od struje, deke). Probija pod u kupaonici i počinje sa spuštanjem.U naletima depresije redaju mu se slike mrtvih prijatelja, srušena grada. A onda ga pomisao na obitelj u Kiseljaku, gradiću kraj Sarajeva, natjera da ponovo nastavi s misijom spašavanja. Na kraju završava kao i njegovi prijatelji. S Mladenom nestaje i grad.
  Izvodi iz recenzija: «Roman Sarajevo mora umrijeti očito je zamišljen kao romaneskno ustrojena literarna sublimacija strahote i besmisla protekloga rata na ovim prostorima, rata koji je vođen protiv čovjeka i čovječnosti – kao roman, dakle, koji ipak ima i stanovitih dokumentarističkih ambicija, odnosno koji, preciznije kazano, unutar literarne konstrukcije /fabule i radnje/ nastoji manirom publicističkog realizma predstaviti i pojasniti stvarni socijalni ambijent u kojemu je moguća bila kataklizma takvih razmjera…» (Ž. Grahovac).«…filozofija apsurda je jasno kazana metaforom rušenja mikroprostora kao imanentnog prostora artikuliranog po mjeri čovjekove opstojnosti. Ta je metafora iscizelirana do kraja, s istinskom tvoračkom energijom, postupnost njene gradnje (njena je gradnja upravo rušenje Bracina stana) izražena je manirom zrelog pisca koji zna svaki novi element staviti u gradacijski odnos prema već iskorištenim elementima. Čak i element pritiješnjenosti Draganovih nogu zidnom masom koju nisu u stanju pomjeriti Mladen i Braco, iako je teško povjerovati u njegovu istinu a da ne dođe do daljih procesa lomljenja njegova tijela, ne narušava sklad te metafore. To su, usudio bih se reći, antologijske stranice.» (V. Vujanović).     


P I L A N A –  KRATAK SADRŽAJ
  
Roman Pilana se svrstava u historijski roman, kroniku jedne bosanske obitelji, iz njene središnjice, s prvoj polovici dvadesetoga stoljeća. Uz život obitelji autor je prikazao gospodarstveni razvoj kraja, njen kulturni sadržaj, običaje naroda, jezik i patnje kroz koje je taj narod prolazio. Ono što posebno odlikuje roman je to da ljudi i pored tolikih patnji i nevolja opet nekako uspiju sve to prebroditi i izaći na kraj. Uvijek je to uz velike napore, odricanja i vjeru u Boga. U prvom dijelu pisac nas upoznaje s podrijetlom obitelji glavnoga junaka Mlinara koja potječe iz siromašnog, kamenitog kraja koji su njegovi preci morali napustiti zbog ugnjetavanja od tadašnje okrutne turske vlasti. Četvorica braće ubijaju bega, seoskoga vladara sa svim njegovim sinovima i iz siromašne Hercegovine se sele u Bosnu. Da bi ostali što manje zapaženi braća se razdvajaju i naseljavaju u razne krajeve Bosne.
Mlinarev se pradjed s bratom doseljava u središnju Bosnu, na imanje svoje žene, u selo Otigošće kod Kiseljaka, gdje njegovo potomstvo ostaje do dana današnjega.
Braća su se pokazali vrlo vrijednima i za kratko su vrijeme uspjeli od podivljale i neplodne njive stvoriti plodnu oranicu na kojoj su sijali razne žitarice i odgajali krupnu i sitnu stoku. Malo po malo oni obogatiše radom i počeše kupovati zemlju svojih susjeda i proširiše svoje imanje.
U nastavku romana opisuje se život Mlinareve obitelji na Djedovu Dolu, naselju gdje se locirao njegov otac Ilija. Ilijina mnogobrojna obitelj je zbog velikog broja članova stalno bila u oskudici s hranom. U obitelji su radilo samo Mlinar i njegov stariji brat Ivan, najčešće gradeći kuće i druge objekte po naseljima Kiseljačke i Kreševske općine. Zarada je bila solidna ali ne i dovoljna za petnaestočlanu obitelj. Zato je Mlinar kao jedan od najvrednijih i najsposobnijih u obitelji pronalazio i druge poslove posebno zimi kada se nije moglo graditi. Sunce je obasjalo njihovu obitelj kada je Mlinar dobio posao u bakovićkome rudniku zlata. Odmah je zaposlio i brata Ivana. To je trajalo desetak godina, sve dok se nije primakao početak Drugog svjetskog rata, kada su vlasnici Englezi pokupili zlato i pobjegli. Mlinar i njegov brat su neisplaćene zarade nadoknadili zalihama brašna, ulja i dugih prehrambenih proizvoda. Pri tome je Mlinar uzeo i neke gvozdene strojeve koji će mu kasnije koristiti kod izgradnje pilane.
Jedne godine, kada se tek oženio odlučio je s bratom Ivanom praviti pilanu, na strmome potoku Rikavcu. Za kratko vrijeme, uz pomoć susjeda i braće sagradili su građevinu i postavili stroj. Ali stroj nije radio. Kada je potražio pomoć pilanara Škrlje, jednoga od najjačih vlasnika okolnih pilana, ovaj mu je ukazao na greške. I po otklanjanju tih nedostataka pilana sa tako slabom snagom maloga gorskoga potoka nije uvijek dobro radila.
Već sljedećega Uskrsa ponudio mu je jedan poznanik dobru lokaciju za izgradnju pilane, na rijeci Gvožđanki, u obližnjoj ravnici koja se zvala Luke. Uz pomoć pilanara Škrlje Mlinar je sagradio puno veću i bolju pilanu od one na potoku Rikavac.
Središnji dio romana se dobrim dijelom bavi izgradnjom pilane, na rijeci Gvožđanki. Autor nam je prikazao postupak izbora i uređenja lokacije, izvođenje zemljanih radova, priprema drvne građe, izgradnja bazena, jaza, ustava i brana, te samoga pilanskoga stroja sa svim pratećim objektima. U svemu tome kada je tehnika bila na dosta niskoj razini ljudski faktor je bio izuzetno važan pri svakoj aktivnosti. Glavnu ulogu u svemu tome je imao Mlinar.
Uz izgradnju i rad pilane opisan je i život Mlinareve obitelji. On se uskoro seli iz Ilijine kuće i pravi svoju u Lukama, odmah kraj pilane. Njegova se obitelj uvećava sve dok mu se ne rodi i trinaesto dijete. Sa odrastanjem djeca se uključuju u obiteljski rad, gdje pomažu u pilani, u mlinu, koga je Mlinar imao od samoga početka, u vrtu i oko stoke.
Kada Se Mlinarev posao zahuktao i krenulo sve onako kako je to on sam želio i kada je počeo razmišljati o preuređenju i modernizaciji pilane u jednu veću i suvremeniju pilanu, izbio je rat. Drugi svjetski rat je 1941. godine zahvatio i njegov kraj.     Prvi u rat odlazi mu brat Ivan, a domalo i on. Uskoro su mobilizirani i svi ostali punoljetni članovi u Ilijinom i Mlinarevoj obitelji. Ruža, Mlinarova žena, je ostala sama se brinuti nejakoj i brojnoj čeljadi. Pilana je zatvorena, a mlin je još neko vrijeme radio. Mlinar prolazi kroz razna ratišta, u kojima mnogi stradavaju, a on se nakon mnogih nevolja vraća kući. Ratom opustošeni kraj, nestašica i neimaština su bili prvo što je dočekalo Mlinara pri povratku. On se opet snalazi i uz puno napora, koristeći i neka ranija poznanstva za kratko vrijeme obitelj izvlači iz jada i bijede. Pilana je osposobljena za kratko vrijeme i počela s radom. Ali ubrzo dolaze nove nevolje. Nova država, temeljena na komunističkim postavkama s privatnu imovinu oduzima i stavlja pod državnu. Tako i Mlinarova pilana biva oduzeta. Došli su drugi poslodavci, drugi radnici, drugi stručnjaci. Mlinara tretiraju kao kulaka i ne dozvoljavaju mu u pilanu ni ući.Situacija će se za njegovu obitelj pogoršati kada se na toj lokaciji počinju graditi neki vojni objekti i Mlinareva obitelj, kao i sve iz bližega okruženja se moraju seliti u okolna sela. Tako je Mlinaru onemogućen pristup i kući i zasijanim obradivim površinama. Opet se, samo tri godine nakon završetka rata, nad Mlinarevu obitelj nadvila bijeda.
Bog neće zaboraviti Mlinara, jer će vojni dužnosnici ubrzo pozvati Mlinareva sina Jakova, kao najboljeg poznavaoca pilanskog stroja, da pomogne pri pokretanju Mlinareve pilane za vojne potrebe. Iskusni i marljivi mladić će se vrelo brzo dopasti odgovornim časnicima i zaposlit će ga na važnim poslovima pri izgradnji vojnih objekata. Tako je u Mlinarevu obitelj stigla i prva plaća koja je i te kako obradovala sve u kući.
Neke složenije poslove oko obrade drveta i pripreme građe za veliku vojnu zgradu U Gotuši nisu znali riješiti ni najbolji vojni građevinari pa su na Jakovljev prijedlog pozvali Mlinara. Mlinar je za kratko vrijeme pokazao svoje kvalitete i ubrzo je dobio posao kod vojske, a kada su ga časnici bolje upoznali dozvolili su mu da se vrati u svoju kuću u Lukama. Tako sunce opet ogrija Mlinarevu obitelj.
Poslije ovih nedaća Mlinara će zadesiti pomor djece u obitelji. Prvo će mu umrijeti najstarija kćer od osamnaest godina, a zatim još četvero djece. Tako će za kratko vrijeme se prepoloviti njegova obitelj. Boreći se s opakom bolešću smrti će se uspjeti suprotstaviti teško bolesni sinovi Jakov i Drago koji su proveli dane ležeći kući i sarajevskoj bolnici.
Na kraju je autor unio malo vedrine u roman kada je opisao ženidbu Mlinarova najstarijeg sina Jakova.
Pilana će na kraju izgorjeti unatoč stalnom osiguranju od tadašnje policije. Mlinar će prigrliti Ružu i reći joj:
- Pusti, neka pilana gori. Možda će s nestankom pilane nestati i sve naše patnje. Ruža će se priviti uz muža i obradovati ga s novošću da im je nevjesta, Jakovljeva žena, trudna. 


Knjige se mogu naći u svim knjižnicama u Hrvatskoj,    po cijeni od 80 kn